CROATIAN
Amateur Radio
FLORA FAUNA Program
©
"Lets Save the green Planet Earth!"

Croatian Protected Areas
valid for Croatian (9A) and World Flora Fauna Programs
WFF ref.
Name of protected area
Status
IOTA
9AFF-0062
Debela Lipa - Velika Rebar
Special forest reserve
--

Kategorija zaštite: posebni rezervat šumske vegetacije
Godina proglašenja: 1964.
Dokument o proglašenju zaštite: Rješenje br. 169/5 – 1964. MK /MZ, Zavod za zaštitu prirode, Zagreb.

Površina: 179 ha
Položaj: na području Grada Delnica i Općine Lokve (Gorski kotar)
Najveća nadmorska visina: 959 m

Flora: jela (Abies alba), brijest (Ulmus montana), mišje uho (Omphalodes verna), jelenski jezik (Asplenium scolopendrium) i brojne druge paprati, mahovine te lignikolne vrste gljiva
Fauna: šumske ptice i sisavci, bogatstvo ksilofagih beskralješnjaka
Vegetacija: bukovo-jelova šuma (Abieti-Fagetum s.l.) i šuma jele na kamenim blokovima (Calamagrostio-Abietetum)
Posebna zanimljivost: razgibani krški reljef sa šumskim stijenama i kamenim blokovima

Rezervat šumske vegetacije Debela Lipa – Velika Rebar sjeverno je od Lokava u brdskom predjelu koje se naziva Velika Rebar. U rezervatu se pojavljuju dvije značajne šumske zajednice Gorskog kotara. To su šuma bukve i jele (Abieti-Fagetum dinaricum) te šuma jele s milavom (Calamagrostio-Abietetum), poznatija pod popularnim nazivom šuma jele na kamenim blokovima. Šuma bukve i jele rasprostranjena je u visokogorskom pojasu i gospodarski je najvrednija zajednica Gorskog kotara, dok šuma jele s milavom bira samo specifična staništa – raskidane kamene blokove i odlikuje se posebnom pejzažnom zanimljivošću. U rezervatu Debela Lipa – Velika Rebar razvijene su obje spomenute zajednice u tipičnom sastavu, kako drvenastih vrsta, tako i prizemnog rašća. Posebnu draž šumskoj vegetaciji unutar rezervata daje njezina relativna očuvanost. Ovdje nisu izgrađene šumske vlake, sijeku se uglavnom samo bolesna i štetnicima napadnuta stabla koja bi mogla postati prijetnja zdravlju okolnih šuma. Ima i dosta izvaljenih suhih stabala na kojima se razvija bogata mikoflora (svijet gljiva), kao i životinjski svijet vezan uz suho i truleće drvo. U svakom slučaju, poseban je doživljaj prolaziti šumom starih jela i bukvi u kojima već dulji niz godina nije gospodarila pila, te nisu probijene šumske prometnice i vlake. Prolazeći kroz šumski rezervat lako se uočava posebno ozračje koje posjetitelja na takvim mjestima okružuje, a koje vjerojatno potječe od divljenja prema iskonskoj, nedirnutoj šumi.

U rezervatu je u sloju prizemnog rašća osobito zastupljeno mišje uho (Omphalodes verna) koje predstavlja endemičnu vrstu značajnu za bukovo-jelove šume na kršu. Bogatstvo lignikolnih vrsta gljiva i ksilofagnih beskralježnjaka vezano je uz srušena i suha stabla. Na važnost zaštićenih područja za očuvanje rijetke lignikolne mikoflore ukazali su neki naši vrsni mikolozi. U gospodarenim šumama takve, rijetke vrste gljiva nemaju mogućnosti opstanka. Na manjim površinama južne ekspozicije, na vrlo kamenitom terenu gdje prevladavaju veliki kameni blokovi nailazi se na drugu značajnu šumsku zajednicu – šumu jele s milavom. Ona u rezervatu zauzima manje površine, ali je također tipično razvijena.

I dok je kretanje kroz šumu bukve i jele razmjerno jednostavno, ono je ovdje otežano neprohodnim terenom, pa je za upoznavanje ove šume potrebno uložiti više napora. Na stijenama rastu brojne mahovine i paprati, a veće površine pokriva uz stijene prilegla mahovina Ctenidium molluscum. Na nekim mjestima vrlo je česta paprat jelenski jezik (Asplenium scolopendrium). Šumski rezervati trebali bi služiti upravo toj svrsi – očuvanju biodiverziteta te omogućiti posjetitelju doživjeti duhovnu povezanost s prirodnim šumskim svijetom. Dakako, rezervati trebaju imati i znanstvenu namjenu, prvenstveno za šumarska i biološka istraživanja. Područje rezervata je u kontrastu prema okolnom šumskom terenu gdje su na mnogim mjestima vidljive erozijom izrovane strme vlake i probijene šumske ceste, na tlu je mnogo zaostalog granja i drvenastih ostataka od sječe, a na raskrčenim površinama razbujale su razne biljke pridošlice i šumski korovi.

Obilazak
Do rezervata se može stići po šumskoj cesti koja od Lokava vodi prema mini-farmi Lazac, a u zadnjem dijelu treba se uspeti bespućem prema rezervatu. Zbog bespuća i dijelom teško prohodnog terena bilo bi dobro osigurati domaćeg poznavatelja područja kao vodiča.

Šumski rezervati trebali bi biti mjesta gdje još možemo doživjeti dah iskonskih šuma i nenarušen prirodni sklad šumskih zajednica; nerazmrsivi splet starog drveća, izniklih mladica, prizemnog rašća, paprati, mahovina, kukaca i gljiva na trulećem drvetu... Naviklima na „uredno“ gospodarene šume, gdje se svako „zrelo“, bolesno ili osušeno stablo odmah izvlači iz šume, izgled takve šume može se učiniti pomalo nesređenim, ali ako se malo bolje zagledamo, vidimo da je baš sve na svome mjestu i lijepo međusobno „posloženo“. Kad prolazimo skrovitim, jedva primjetljivim stazama divljači netaknutih šuma obuzima nas osjećaj veličanstvenosti prirode. Tu nema probijenih šumskih prometnica i vlaka i ne čuje se zvuk motorne pile, na tlu leži mnogo srušenog drveća koje trune i polako se pretvara u humus... Životinje, biljke i gljive žive svaki svoj prvobitni životni ciklus, a eventualne povremene prirodne nepogode ili možda čak katastrofe na svoj način brinu o obnovi šume.

(Izvor: www.ju-priroda.hr)


www.9aff.co