Vuk, janje i tuga

Ne pitaj me prijatelju stari,
zašto silna bol mi dušu gnječi,
zašto razum moj krvari,
a s usana bolan jauk ječi.

Teško je razumjet tuđu muku,
slušat gorki jecaj tuđeg plaća,
zato čvrsto stisni moju ruku,
teško je kad dobro zlom se vraća.

Kad uvrede poput noža bodu,
svakim danom bivaju sve jače,
kad jad slutiš svome rodu,
zbog toga ti moje srce plaće.

Oči su mi vlažne i ne vidim,
otari mi ove teške suze,
ipak njih se ja ne stidim,
jer vuk moje janje uze.

Neka vrijeđa, neka psuje,
ja zbog toga mrzit neću,
nitko ne zna što Bog snuje,
ja mu želim samo sreću.