Jel' to Lijepa naša?

Šešir zgužvanoga vrha,
lice boje plesnjivoga kruha,
hlače s poderanim šlicom,
tenisice uvezane žicom.

Čovjek u kompletu maskirnom,
ispred šatora na parkirnom,
u njem osta zbog privatizacije,
još od zadnje ratne operacije.

Po raskižjima žene prose,
u naručju gladnu djecu nose.
Jedno nosi, drugom ruku drži,
vreli asfalt bosa stopala im prži.

Ranim jutrom svi se oni žure,
od konteinera do kante jure,
tko će brže, a tko će prije,
jer konteiner život krije.

Na klupi jedan omotan najlonom,
pokriven zgužvanim kartonom,
ispod snene glave prazna flaša,
vapi, pita: "Jel' to Lijepa naša?"

Jebe se vama za njihove frustracije,
vi tvorci lažne socijal-demokracije,
vi aranžeri besćutne birokracije,
vi sramotni grobari Hrvatske nacije.