Doša neki čovik

Na timunu otavi si žulji pusti,
burdiža si cileg svita mora,
s bolnim grčem oko justi,
svaki navig, jedna nova bora.

Od kakor si poša u pustu tujinu,
zamrla je srića na tvom licu,
gvardije ti teške konkulale škinu,
budan ti si sanja i ženu i dicu.

Mogu mislit kako ti je bilo,
iz naviga kad bi doša navik,
ja bi oma materi u krilo
i povika: "Doša neki čovik."

Ka mladić na prvi si navig poša,
posli pira napusti si svoje
sa zadnjega ka i starac doša,
nestalo je tilo tvoje.

Otplovija si sada na Pocriku,
životnu si cimu sveza s grebom,
na gabini od cimenta jemaš sliku,
navig morem minija si sa nebom.