Radioamateri me zovu "Koki"

Imao sam i drugih nadimaka ali najčešće me prijatelji oslovljavaju sa "Kokane". Pokušat ću Vam reći nešto o sebi (nadam se kratko i objektivno).

Zašto sam odabrao naslovne slike Našica? Zato što volim Našice, odrastao sam u centru u blizini ovih slika. I nakon skoro 50 godina ponovo živim u Našicama

Rođen sam 14. travnja 1951.

      Igrao sam se po prašini u Našicama. Sanjkali smo se niz ulicu V. Lisinskog gdje sam stanovao, svašta smo radili kao i sva druga djeca. Osnovnu školu i gimnaziju sam pohađao u Našicama. Zatim sam upisao Ekonomski fakultet u Osijeku i završio prvi stupaj. Bilo je još poslije školovanja, sve vezano uz posao.

        Zbog posla sam preselio u Osijek. Cijeli radni vijek sam proveo u policiji (u "Tajnoj policiji", danas SOA - zadnje zvanje bilo je samostalni  inspektor). U mirovinu odlazim 1995.

     Kao branitelj u borbenom sektoru u sklopu policije proveo sam 1610 dana i time se ponosim.

A danas ? Danas uživam u mirovini. Imam familiju, lijep hobi, prijatelje …

         Mislim da imam sve što mi treba, posebno vremena (doživotno). Uz porodicu i prijatelje, moj hobi i vikendicu mogu reći kako uživam.

Moja "sportska povijest"

Prvo sam igrao rukomet…

U vrijeme mog odrastanja, izbor slobodnih aktivnosti bio je malo manji nego danas. U ponudi su bili nogomet, rukomet, košarka, gimnastika, izviđači, planinari, šah, folklor, limena glazba, radioamaterstvo, filatelizam…. to je uglavnom bilo to. Tražeći sebe, isprobao sam veći dio, ali sam se najdulje zadržao u rukometnom klubu "Partizan" (danas "NEXE") Našice. Moja veza s rukometom započela je u osnovnoj školi i trajala do prve godine fakulteta. Dosta brzo sam dogurao do prve ekipe. Bili smo dobar tim, jedan od najboljih u svom rangu natjecanja. Naravno, bilo je i uspona i povremenih „kikseva“ (znala nas je ponekad preteći Slatina s poznatom braćom Lavrnić i još neki drugi...). Pavle Jurina, reprezentativac bivše Jugoslavije i osvajač olimpijskih medalja i medalja sa svjetskih prvenstava, bio je najbolji igrač s kojim sam igrao.

Evo nekoliko slika (ispričavam se zbog kvalitete ali bilo je to doba).

… a zatim sam igrao košarku

 

          Kako je košarka postajala sve popularnija, sve mi se više sviđala. U velikom parku u Našicama je postojalo košarkaško igralište (naravno, zemljani teren), atletska staza, mali nogomet, tenisko igralište... Svaki slobodan trenutak smo bili tamo.  I tako sam prešao u košarkaše. Sve do prestanka aktivnog igranja bio sam članom KK Našice. S Denisom Špacom sam pokrenuo akciju osnivanja kluba tako da se smatram jednim od njegovih osnivača.

 

           Ali kako je počelo? Špac i ja smo obavili više razgovora, pridružilo nam se još budućih igrača i onda je krenulo. Otišli smo u tadašnju "Sofku", dogovorili akcije koje slijede ... Tako se, s osnutkom košarkaškog kluba u Našicama 1973.g., definitivno prebacujem u košarkaške vode.

Ovdje je prikazano nekoliko rijetkih slika (tada se imalo puno manje prilika slikati sve zanimljivosti i događaje) s početka moje košarkaške karijere. Za rubriku "Vjerovali ili ne "sa svojih 183 cm mogao sam "zakucati" loptu u koš (ali ne baš prečesto).

          Evo nekoliko slika (ispričavam se zbog kvalitete, ali bilo je takvo doba).

 

      Igrao sam se po prašini u Našicama. Sanjkali smo se niz ulicu V. Lisinskog gdje sam stanovao, svašta smo radili kao i sva druga djeca. Osnovnu školu i gimnaziju sam pohađao u Našicama. Zatim sam upisao Ekonomski fakultet u Osijeku i završio prvi stupaj. Bilo je još poslije školovanja, sve vezano uz posao.

U vrijeme mog odrastanja, izbor slobodnih aktivnosti bio je malo manji nego danas. U ponudi su bili nogomet, rukomet, košarka, gimnastika, izviđači, planinari, šah, folklor, limena glazba, radioamaterstvo, filatelizam…. to je uglavnom bilo to. Tražeći sebe, isprobao sam veći dio, ali sam se najdulje zadržao u rukometnom klubu "Partizan" (danas "NEXE") Našice. Moja veza s rukometom započela je u osnovnoj školi i trajala do prve godine fakulteta. Dosta brzo sam dogurao do prve ekipe. Bili smo dobar tim, jedan od najboljih u svom rangu natjecanja. Naravno, bilo je i uspona i povremenih „kikseva“ (znala nas je ponekad preteći Slatina s poznatom braćom Lavrnić i još neki drugi...). Pavle Jurina, reprezentativac bivše Jugoslavije i osvajač olimpijskih medalja i medalja sa svjetskih prvenstava, bio je najbolji igrač s kojim sam igrao.